Postavke
Veličina fonta:
+
-
Kontrast:
+
-
Izgled:
+
-

Arhiva aktualnosti - objava

Noć knjige

23.04.2021

U petak, 23. travnja se obilježava Noć knjige.

Kako je ovogodišnja tema Ljekovita moć knjige voljeli bi Vas upoznati s iskustvom Sanje Omazić, majke četverogodišnjeg dječaka Mihaela.

Molim Vas da predstavite sebe i Mihaela.

Ja sam majka djeteta s teškoćama u razvoju koja se trudi svaki dan raditi na sebi zbog njega. Svakodnevno sam mama, terapeut, liječnik i sve ostalo što je potrebno djetetu koje ima teškoće. Mihael je dječak koji ima 4 godine. Izrazito topao, emotivan, empatičan, brbljav i razigran. Većinu vremena je sretan. On je dijete koje je silom prilika prošao neke stvari i zbog toga je preozbiljan u određenim situacijama kada ga uspoređujem s drugom djecom. Željan je učenja, usmjeravanja i pažnje. Naša priča počinje rođenjem Mihaela. Odmah sam osjetila da nešto nije u redu. Prilikom dojenja se jako uspuhao, zamarao se. Kada sam pitala bolničko osoblje za mišljenje odgovorili su kako je to uobičajeno jer je dijete rođeno u lipnju pa mu je vruće. No, ipak su provjerili o čemu se radi te su utvrdili kompleksnu srčanu manu. Nakon četiri dana smo izašli iz bolnice s nalazom kardiologa gdje je pisalo kako će sve biti u redu te da trebamo doći na kontrolu. Naravno, nije bilo dobro.

Znala sam da nije normalno da dijete na takav način spava i diše. Ponovno smo završili u bolnici zbog produžene žutice i slabog apetita. Kod kardiologa smo završili kada sam napomenula da imamo njegov nalaz. Otkrio je kako se u međuvremenu razvila i plućna hipertenzija i kako mu se stanje pogoršalo. Dugo vremena se nismo vraćali iz bolnice jer je uslijedila operacija za operacijom. Reanimirali su ga dva i pol sata tijekom jedne operacije. Smatrali su da je mozak ostao bez kisika i da je dosta oštećen. Rekli su kako ništa neće biti od njega. Ne znam ni sama kako sam se tada nosila s time. Kada je operacija završila  i  kako su smanjivali lijekove on je bio sve bistriji. S njegovih pet mjeseci počela sam mu puštati crtiće na mobitelu i nositi šuškave slikovnice od tri lista kako bi pratio što se događa i tada sam shvatila da nije baš onako kako liječnici pričaju. Primijetila sam kako promatra i prati. I dan danas reagira na pjesmicu Pink Panthera kojeg sam mu tada puštala. U bolnici smo bili šest mjeseci.

Na koji način su slikovnice postale dijelom Vašeg svakodnevnog života?

Kako je u bolnici dobivao samo vizualne i auditivne podražaje počela sam mu donositi šuškave slikovnice s tri lista. Kad smo  završili s operacijama i kad smo išli na kontrolu vidjela sam plakat na kojem je pisalo da djeci treba čitati od najranije dobi. Pisalo je kako se čitanjem potiče empatija i razumijevanje. Zagledala sam se u plakat i odlučila krenuti sa slikovnicama. Tada je Mihael imao već skoro godinu dana. Nije se odazivao na ime, nije znao da sam mu ja mama, bila je prisutna velika količina salivacije i teškoće u senzorici i pažnji. Kod kuće i u autu su mu slikovnice bile uvijek dostupne. Kad je mogao puzati dozvolila sam mu da ih baca iz polica, samostalno lista i gleda. Čisto da se upozna s njima. Trebalo je puno vremena kako bi pokazao interes za njih. Nije se mogao fokusirati na sadržaj slikovnice. Znao me tražiti da mu čitam, no odlutao bi nakon par riječi. No svakim danom se ta pažnja produljivala. Išlo je sporije, ali danas s 4 godine posluša cijelu, dugačku priču. I zapamti tekst te me ispravlja ako pogriješim. Pamtim dan kada je ponovio moje riječi. Izabrao je slikovnicu i ponovio riječ koju sam pročitala. U tom trenutku sam ga pogledala i rekla Bože što je on odmah ponovio za mnom Boze. Nisam mogla vjerovati.

Pomoću slikovnica smo se pripremali za jednu operaciju. Dobio je slikovnicu o medvjediću kojoj, na početku, nije pridavao previše pažnje. Kod slikovnica nema forsiranja, njemu to treba sjest. Kad je pokazao interes za slikovnicu o medvjediću, čitala sam mu. Jedan dan sam rekla kako medvjedić treba kod doktora kako bi mu pregledao srce. Stvorili smo cijelu igru gdje smo stetoskopom pregledavali medvjedića kojeg je dobio na poklon, operirali ga…Zatim je medvjedić postao doktor koji je pregledavao Mihaela. Na početku je igra bila jako kratka, no s vremenom se produljivala i obogaćivala. Na takav način smo se pripremali za operaciju više od mjesec dana. Bilo mu je bitno da ponesemo tu slikovnicu i medvjedića na operaciju.

Ponosna sam na njegov odnos s knjigama. U knjižarama gdje ima puno igračaka, on prvo odabire knjige. Slikovnice su prisutne u cijelom stanu i u svakom trenutku. Čak i kad ručamo i večeramo. Traži me grickalice koje ponese u svoju sobu. Sjedne za stol i samostalno lista i komentira slikovnice. Izgleda kao školarac.

Koje su stvari pomogle da Mihael prihvati slikovnice?

Potrebno je puno strpljenja. Najlakše je odustati pogotovo kada vidite da vaše dijete to ne zanima. Nije ni moje dijete zanimalo, ali treba im dati vremena. Ono što je pomoglo je da su mu slikovnice uvijek bile dostupne i uvijek na istom mjestu. Djetetu je potrebno vremena da ih prihvati i pokaže interes. Na takav način sam mu pružala svaki dan priliku. Trebalo nam je preko šest mjeseci baratanja sa slikovnicom kako bi se on zadržao na jednoj stranici. Kad je bio manji, bilo ga je lakše zainteresirati za slikovnice u kojima ima manje teksta te u kojima se tekst rimuje. Također, važno je naglasiti način čitanja. Naglašavam stvari, karikiram, glumim. Mijenjam uloge. Čim sam počela afektirati njemu je postalo zanimljivije i htio je razumjeti o čemu se radi. Treba voditi računa o teškoćama koje dijete ime pri odabiru slikovnica, pogotovo voditi računa o ilustracijama.  Mihaelu je bilo važno je da ilustracije što doslovnije prikazuju lik. Ako ja imam problema s prepoznavanjem dječaka u slikovnici kako ću njemu to objasniti. Nisu mu bile zanimljive sive, jednolične slikovnice. Ako je bilo previše detalja na slici, gubio je koncentraciju. Važan je i jednostavan logičan format, odnosno da je tekst i crtež na istoj stranici.

Uvođenje i čitanje slikovnica djetetu s teškoćama nije lagano, postane i naporno. Dođe zasićenost i to je u redu. U tim trenucima nisam vidjela potrebu da ga prisiljavam. Interes za slikovnice nije nestao, u jednom razdoblju se smanjio, trenutno je opet u porastu. Bilo mi je teško. Nitko nije savršen, pucaš sto puta na dan. I to je normalno s obzirom na situaciju. Znam čuti supruga kako mu čita i čita i čita. Drago mi je da nismo odustali.

Tema ovogodišnje Noći knjiga je ljekovita moć knjiga. Bi li knjige opisali ljekovitima?

Definitivno da. Pogotovo za djecu s teškoćama. Pomoću slikovnica smo produljivali pažnju jer on ima dosta problema s njom. Uspjeh je bio kada bi poslušao jednu stranicu. Bilo je dosta frustrirajuće jer je mogao poslušati par riječi. Na početku sam ga vraćala ali on je bio jako ljut zbog toga. Pa sam mu dala vremena da se i dalje samostalno upoznaje s njima. Knjige imaju neprocjenjivu ulogu kod djece koja imaju problema s razumijevanjem i govorom. On je znao ponoviti za mnom „čaša“, ali nije razumio što je to čaša. Sa slikovnicama smo poticali i proširivali njegovo razumijevanje. Radili smo i na pamćenju, on danas puno slikovnica zna napamet.

Pomoću slikovnica uči o svijetu i povezuje stvari iz slikovnica i stvarnog svijeta. Pripremali smo ga za nova iskustva – prvi odlazak zubaru, ponašanje u bolnici, vrtiću. U tome je moć knjige, moć slike. Danas postoji veliki izbor slikovnica, za skoro svaku priliku. U knjižaru dođem s otvorenim pitanjima te listam i biram preporuke. Znala sam dobiti slikovnice i od drugih mama. Pomoću slikovnica nam  prepričava i svoja iskustva, što je radio u danu. Kad se odvikavao od pelena znao je reći „napravio sam to kao Leo iz slikovnice“. Danas stvara i svoje priče koje priča drugoj djeci. Koristi maštu. Puno stvari su potaknute pomoću slikovnica. Kroz knjigu smo gradili i naš odnos, on je s njima poticao komunikaciju sa mnom.

Čitate li Vi nešto za sebe?

On je za mene knjiga. Učim kroz njega i preko njega. Nažalost nisam dugo nešto pročitala. Čitam članke. Zadnje sam pročitala stručnu knjigu o jezično-govornom razvoju. Obogaćujem se kroz Mihaela, oživljavam svoje djetinjstvo. Kao mala sam voljela da mi se čita tako da uživam u dijeljenju istih interesa sa sinom. Sad on nas moli da mu čitam iste  slikovnice koje sam ja molila svoje roditelje da mi čitaju.

 

Iz priče majke Sanje vidimo kako knjiga može biti moćno sredstvo poticanja, učenja i zbližavanja s djetetom. Iako nekada zahtijeva strpljenja i truda, život uz knjigu može biti ljekovit i ispunjavajući. Stoga pogledajte oko sebe, uzmite slikovnicu u ruku i pokušajte djetetu pokazati sve što mu knjiga može ponuditi.